Pokret je počeo unutar Katoličke crkve 1966. god. u Sjevernoj Americi. Dvojica profesora laika na katoličkom sveučilištu Duquesne u Pittsburgu u Pennsy Ivaniji shvatili su da Prvi Duhovi o kojima govore Djela apostolska nisu za prošla vremena, nego za svako vrijeme, pa tako i za nas danas. Odlučili su moliti se Duhu Svetomu i tražili su da to iskustvo i sami dozive. Ispunjeni su Duhom Svetim, te su počeli govoriti drugim jezicima, kao apostoli na dan Pedesetnice. Oduševljeni tim svojim doživljajem, prenijeli su to iskustvo na ostale profesore i studente. Jedan od profesora je tu novost priopćio sveučilištu Notre Dame, Indiana, gdje je u ožujku 1967. došlo do istog iskustva. Od tada se pokret vrlo brzo, poput ognja, proširio po čitavom svijetu. Godine 1972. pokret je zahvatio Europu. U Francuskoj već 1973. god. nije bilo većeg grada u kojem ne bi postojala jedna ili više karizmatskih skupina. Tih godina pokret je uhvatio korijene i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i gotovo svim zemljama Europe.
Danas je katolička karizmatska Obnova u Duhu Svetom raširena po svim kontinentima u preko 147 zemalja, a broji više oko 140 milijuna članova. Sjedište pokreta je u Vatikanu, pod nazivom ICCRS Međunarodna služba katoličke karizmatske Obnove. Na Obnovu se može gledati i kao na sveopću obnovu Crkve obzirom da nema bitne vrijednosti kršćanske vjere koja nije njome dotaknuta.
STAV CRKVENOG UČITELJSTVA
Do 1980. god. crkveno učiteljstvo je na karizmatski pokret reagiralo sa osamnaest regionalnih i sedam internacionalnih dokumenata.
U SAD-u je u studenom 1969. god. biskup A. Zaleski (Michigan) u ime američke biskupske konferencije objelodanio povoljnu ocjenu ovog pokreta, uz opomenu da se religiozni doživljaj ne zamijeni s vjerskim naukom. Nakon toga je god. 1974. teološka komisija engleskog episkopata dala također povoljan izvještaj. U Kanadi je 88 biskupa odobrilo pokret, uz upozorenje na opasnosti. God. 1984. su sedam biskupa i dva teologa u ime Biskupske konferencije SAD-a izrekli pohvale na račun pokreta u toj zemlji. Indonezijska biskupska konferencija se 1983. god. izrazila pozitivno o ovom pokretu s upozorenjem da se ne inzistira na osjećajima, jer u kulturi njihovog naroda je prirodno potiskivanje osjećaja. Pozitivni su odjeci također u Crkvi u Južnoj Americi, na Filipinima, u Crkvama Azije i Afrike.
Na europskom tlu prva reakcija vrhovnog autoriteta Crkve bila je 10. listopada 1973. god. U audijenciji u kojoj je papa Pavao VI. primio trinaest predstavnika karizmatskog pokreta, papa je naglasio da u pokretu vidi čudo Duhova, jer Duh Sveti posvećuje ljude i dariva im svoje karzime.
Drugi susret s papom Pavlom VI. bio je u bazilici sv. Petra 19. svibnja 1975. god. prigodom Trećeg karzimatskog kongresa u Rimu. Papa je rekao da u njima vidi šansu za Crkvu i da ova audijencija znači kako pokret želi biti vjeran Crkvi i Petrovoj Stolici. To je za njega pravi znak Duha Svetoga. Papa je dalje rekao da su potrebni darovi Duha, ali da ih treba ispitivati. Za to im daje tri temeljna kriterija: vjernost nauku Crkve, težnja za darovima na izgradnju zajednice i ljubav. «U zajedništvu vjere, ljubavi i apostolata sa svojim pastirima., bit ćete najsigurnije sačuvani od svih zabluda», naglasio je papa.
Kardinal Suenens se osobito angažirao u pokretu te je o njemu objelodanio knjigu i pismo u jesen 1974. god. Iste godine je objelodanjen dokumenat Mechelna, gdje je kard. Suenens okupio internacionalnu skupinu teologa i laika da bi razmatrali pokret s pastoralnog i teološkog stajališta. Ovaj dokumenat je naglasio trinitarnu i ekleziološku bazu pokreta, zauzeo stav prema praktičnim pitanjima i upozorio na opasnosti.
Krajem sedamdesetih godina ovog stoljeća njemački su se biskupi zauzeli da se karizmatska obnova uključi u Crkvu, te su odredili da se u svakoj biskupiji izaberu po jedan svećenik i laik kao predstavnici molitvenih skupina i da se na razini biskupske konferencije Njemačke oblikuje jedan koordinacijski tim koj i bi upravljao pokretom u Njemačkoj. Slično je normirano u Austriji, Švicarskoj, Luxemburgu, Italiji, Belgiji i drugim europskim zemljama. Biskupi njemačkog govornog područja izdali su opširno djelo o karizmatskom pokretu pod naslovom «Obnova iz Božjeg Duha» s komentarom H. Muhlena. Dokument su potpisali trojica biskupa, F. Kuntner, J. Stimpfle i O, Wuest, u ime četiri biskupske konferencije i to Njemačke, Švicarske, Austrije i Luxemburga. Dokument obrađuje sve elemente i aspekte karizmatske obnove, te je to s jedne strane najautoritativnije djelo njemačkih teologa, a s druge strane zauzeti stav crkvenog učiteljstva prema karizmatskom pokretu.
(Iz knjige prof. T. Ivančica «Duh Sveti i karizmatski pokret»)
Kardinal Suenens i Malinski dokumenti
Pod Malinskim dokumentima podrazumijevaju se teološko pastoralne smjernice pokreta Obnove. Radi se o nizu dokumenata koji su nastali inicijativom Kardinala Suenesa, kojeg je papa Pavao VI delegirao za episkopalnog savjetnika Karizmatske Obnove godine. Suenens je osnovao međunarodnu studijsku grupu, koja je djelovala od 21. do 26. svibnja 1974.g. U grupi su radili vrsni teolozi: Rene Laurentin, kardinali Joseph Ratzinger, Walter Kasper, Yves Congar… . Cilj rada grupe bio je sastavljanje jednog službenog dokumenta za karizmatske zajednice, a naslov mu je «Malinski dokumenti», koji još i danas tvore neku vrstu doktrinalne povelje za pokret. Konačni tekst se dijeli u šest poglavlja koja obuhvaćaju sve bitne teme Obnove. Zadnji dokument objavljen je 1988. godine.
Kardinal Suenens često je znao upozoravati na to da: „Karizmatska Obnova neće biti shvaćena u skladu sa svojim identitetom i naravi. Ona je impuls Duha Svetoga, sposobnog da obnovi Crkvu u višestrukim vidovima. Postoji opasnost da se pretvori u jedan od mnogih pokreta i ne smije biti samo ‘pokret među drugim pokretima’, nego strujanje milosti prema višoj svijesti karizmatske dimenzije same Crkve“.
Zbog tog razloga Karizmatska Obnova nije i nikada neće biti povlastica duhovne elite ili ekskluzivno vlasništvo specifičnog pokreta. Radi se o milosti koja leži u Crkvi i koju može primiti svatko tko to želi iskrena srca – bez ikakvih izuzetaka.
Osnivanje Vijeća i Ureda
Kako bi se udovoljilo potrebi za suradnjom i komunikacijom, godine 1978., pod pokroviteljstvom kardinala Leona Josepha Suenensa, osnovani su vijeće i međunarodni ured Obnove. Vijeće je bilo sastavljeno od voditelja iz svih dijelova svijeta, dok je ured uspostavljen prvo u Bruxellesu, a kasnije u Vatikanu, via della Concilliazione.
Papinsko Vijeće za Laike, godine 1993., odobrava statute te organizacije koja je danas poznata pod imenom : „Međunarodna katolička karizmatska služba“(International Catholic Charismatic Renewal Services – ICCRS). Vijeće ICCRS-a sastavljeno je od 14 osoba, mađu kojima ima biskupa, svećenika, laika i redovnika. Sadašnji predsjednik je Allan Panozza iz Australije, direktor je Oreste Pesare iz Italije, a mons. Joseph Grech iz Melburna je predsjednik teološko-doktrinalne komisije Karizmatske Obnove pri Papinskom Vijeću ta Laike. Ured ICCRS- izdaje dvomjesečni list pod imenom „News„ (Glasilo) koji se izdaje na šest jezika. Osim toga organizira seminare, kongrese, konferencije koje imaju za cilj formaciju članova na nivou svijeta i njihovu međusobnu povezanost. U Statutima ICCRS-a navode se neki od ciljeva Obnove :
A. Jačanje zrelog i trajnog osobnog obraćenja Isusu Kristu.
B. Jačanje odlučne osobne otvorenosti prema osobi, prisutnosti i sili Duha Svetoga. Te dvije duhovne milosti često se doživljavaju u iskustvu koje se u različitim dijelovima svijeta naziva krštenje u Duhu Svetomu, izljev Duha Svetoga ili obnovom u Duhu Svetomu. Razumijeva ih se najčešće kao osobno prihvaćanje milosti kršćanske inicijacije, te kao primanje snage za osobno kršćansko služenje u Crkvi i svijetu.
Ivan Pavao II u jednom govoru, pozvao je Obnovu: «U naše vrijeme koje toliko gladuje za nadom, učinite Duha Svetoga poznatim i ljubljenim. Pomozite oživjeti ‘kulturu Duhova’…. Ustrajte sa žarom i nikada se nemojte umoriti moleći: Dođi Duše Sveti! Dođi! Dođi!»
Jedan od značajnih projekata ICCRS-a bilo je organiziranje Međunarodne Konferencije „ Molitva za ozdravljenje“ , koja je održana u Rimu 10-13 studenog 2001., u suradnji s Papinskim Vijećem za Laike. Ishodište konferencija bio je dokument Kongregacije za nauk vjere: «Naputak o molitvama kojima se od Boga moli ozdravljenje». Dvadesetak relatora, navedenu temu prikazalo je s biblijske, teološke, psihološke i kulturološke strane. Prema podacima ICCRS-a u svijetu danas ima 600 milijuna članova Karizmatske obnove, od toga oko 120 milijuna katolika koji su prisutni u 238 zemalja. Poseban procvat karizmatska Obnova bilježi u zemljama zapadne i južne Afrike, Indije, Filipina te velikog broja ostalih zemalja Trećega svijeta. Također i u Latinskoj Americi je , gdje samo u Brazilu postoji 20.000 molitvenih grupa s 12 milijuna članova u 59 biskupija!
